3.1.2.9             Zajednička potrošnja  

 
Svako društvo organizira službu koja zadovoljava zajedničke potrebe na određenom teritoriju. Zajedničke službe trebaju novčana sredstva za zajedničku potrošnju. Takva sredstva se u svim društvima osiguravaju poreznom politikom iz prometa robe, iz dobiti poduzeća i iz dohodaka radnika.  

Poreznu politiku određuje vlast na području na kojem ostvaruje suverenitet. U današnjim demokratskim društvenim poretcima narod bira ljude na vlasti i oni bi trebali zastupati interese svojih birača. U praksi izabrana vlast je u pravilu više sklona zastupati svoje interese ili interese privilegiranih članova društva koji imaju veliku moć utjecaja.  

Stanovništvo nema direktnog niti značajnog utjecaja na formiranje poreza niti na namjenu korištenja poreznog novca. Sa time u vezi bez obzira koliko vlast svojom poreznom politikom objektivno zadovoljava društvene potrebe, porezna politika je članovima društva otuđena pa je ne mogu prihvatiti kao svoju. Društvo je prisiljeno prihvatiti poreznu politiku formiranu od strane vlasti i zato je doživljava kao čin nasilja nad vlastitim potrebama. Rezultat takvog odnosa je nezadovoljstvo plaćanjem poreza i nedovoljno izgrađen stav prema zajedničkom vlasništvu, sa čime društvo u cjelini gubi.

***** 

Novo predloženi sistem treba poreznu politiku ali bi se ona bitno razlikovala od porezne politike u klasičnom smislu. Novu poreznu politiku formira neposredno stanovništvo komune.  

Po ostvarenom prometu robe, ostvarena novčana dobit javnih poduzeća se registrira u administrativnom centru komune kako bi se utvrdila produktivnost svakog poduzeća a zatim se sav novac udružuje u javnoj banci komune. Udružena novčana sredstva omogućuju stanovništvu da brzo, jednostavno i efikasno vrši raspodjelu zajedničkog novca i na taj način usmjeri zajedničko djelovanje.  

Iz te mase novca izdvaja se količina novca namjenjena zajedničkoj potrošnji u iznosu koje odredi stanovništvo komune neposrednim izjašnjavanjem. Raspodjela se vrši u okviru mogućih intervala vrijednosti koje utvrđuje rukovodstvo komune a odobrava skupština komune. Stanovnik koji procjeni da je za zajedničku robnu potrošnju potrebno izdvajati veću sumu novca nego za ostale oblike potrošnje izjasniti će se za veće izdvajanje. Veća količina novca namjenjena zajedničkoj potrošnji će u većoj mjeri zadovoljiti zajedničke društvene potrebe, ali će smanjiti količinu novca namjenjenu individualnoj potrošnji i razvoju privrede. Suma izjašnjenih vrijednosti svih stanovnika u funkciji glasačkih moći će predstavljati omjer raspodjele dohotka komune.
 
Treba naglasiti da sredstva namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji služe isključivo za robnu potrošnju jer se svi dohodci stanovnika isplaćuju neposredno iz fonda individualnih dohodaka. 

Stanovništvo komune će iskazom na internetskim aplikacijama odrediti namjenu novčanih sredstava za zajedničku potrošnju i tako ostvariti optimalno zadovoljenje zajedničkih potreba. Stanovnici komune bi se mogli izjašnjavati kad god to žele i njihovi bi glasovi imali valjanost dokle god ne naprave izmjene i tako novi glas učine važećim. Osnovna raspodjela novca namjenjenog zajedničkoj potrošnji se dijeli na sredstva namjenjena održavanju i izgradnji zajedničkih objekata komune.  

*** 

Novčana sredstva namjenjena održavanju je nadalje potrebno podijeliti između administracije komune, uprave, pravosuđa i društvene zaštite, zatim zdravstva, obrazovanja, nauke, kulture, sporta i rekreacije, uređenja okoline, za potrebe prometnica i infrastrukture, transporta, društvene prehrane i ostalih oblika potrošnje.  

Moguće intervale vrijednosti za raspodjelu novca u pojedine grupe bi formiralo rukovodstvo komune. Rukovodstvo komune je dužno formirati granice minimalnih sredstava koje pojedine grupe zajedničke potrošnje moraju osigurati za vlastito funkcioniranje kao i optimalnu i maksimalnu moguću količinu novca potrebnu za pojedine oblike potrošnje.  
Stanovnik koji procjeni da je za pojedini oblik zajedničke potrošnje potrebno izdvojiti veća novčana sredstva, kako bi se u većoj mjeri zadovoljile njegove individualne i zajedničke potrebe društva, će izdvojiti veću sumu novca na teret oblika zajedničke potrošnje koja je po njegovom mišljenju manje potrebna. Iskazane vrijednosti svih stanovnika komune se zatim obrađuju u administrativnom centru komune. Suma svih iskazanih vrijednosti po grupama u funkciji glasačke moći stanovnika predstavljala bi odnos raspodjele novčanih sredstava.  

Poznate sume namjenjene grupama zajedničke potrošnje će formirati određeni standard pojedinih grupa. Stanovnici će na temelju prakse spoznati da li je za potrebe pojedinih grupa potrebno povećavati ili smanjivati novčana sredstva. Ovakva praksa omogućava stanovništvu da upozna potrebe svoje komune. Svaka grupa zajedničke potrošnje ima masu sitnih i krupnih troškova i ograničenu sumu novca na raspolaganju. Stanovništvo u cjelini ne mora imati interes da vrši daljnju raspodjelu novca ali zainteresirani pojedinci mogu vršiti utjecaj na raspodjelu novca dokle god imaju interes.  

Novac se također može raspoređivati djelatnostima koje njegovom upotrebom ponude najveće zadovoljenje društvenih potreba. Nešto slično principu raspodjele novca namjenjenog razvoju profitne privrede. Ocjenu zadovoljenja društvenih potreba daju arbitražne komisije, ocjenjivački sudovi, udruženja i neposredno stanovništvo. U društvu u kojem ocjena rada utječe na dohodak ili još više na dohodovnu količinu bodova minulog rada korištenje novca namjenjenog zajedničkoj potrošnji će biti jako odgovorno.
 
Finalnu raspodjelu novčanih sredstava unutar pojedinih grupa će određivati nadležno rukovodstvo. Zbog izrazito velike odgovornosti rukovodstvo će koristiti novac namjenjenog zajedničkoj potrošnji u nekom obliku dogovora sa zainteresiranim stanovništvom ili pomoću anketa kako bi se u većoj mjeri zadovoljile društvene potrebe. U novom sistemu rukovodioci će biti radnici koji više ne mogu zadovoljiti vlastite potrebe ako prethodno ne zadovolje društvene potrebe. Takav princip predstavlja garanciju da će se konačna raspodjela čak i najmanjih sredstava namjenjena zajedničkoj robnoj potrošnji usmjeravati tako da na najefikasniji način zadovolje društvene potrebe.

*** 

Stanovništvo neposredno utječe i na izgradnju novih objekata od društvenog interesa. Izgradnja objekata društvenog standarda odnosi se na izgradnju svih objekata, saobraćajnica i infrastrukture kao i dobavu opreme koja zahtjeva velika novčana sredstva. Sa time u vezi, što se stanovništvo u većoj mjeri izjasni za veću količinu novca namjenjenu zajedničkoj potrošnji, a u okviru nje za potrebe izgradnje, to će se moći više graditi objekti zajedničkog standarda i obratno.  

Rukovodstvo će na temelju količine novca na raspolaganju i procjene društvenih potreba uočenih anketama i neposrednim izjašnjavanjem stanovnika uz suradnju sa stručnim službama, vršiti planiranje izgradnje kapitalnih i ostalih objekata. Zatim će putem sredstava javnog informiranja definirati namjenu i mjesto izgradnje, tehničke karakteristike i količinu novaca potrebnu za izgradnju te sve pogodne i nepogodne posljedice koje takva izgradnja ili neizgradnja donose.  

Obzirom da izgradnja zahtjeva veliku količinu novčanih sredstava, da angažira veliku količinu zajedničkog rada te da trajno unosi promjene u strukturi komune, ona treba da prođe neposredno izjašnjavanje stanovništva na referendumu. Svaki stanovnik će trebati dati suglasnost za izgradnju kapitalnih ili skupih objekata a može se izjasniti o izgradnji bilo kojeg objekta u komuni. Kapitalni objekti će se izgraditi ukoliko većina stanovnika komune svojim glasom u funkciji individualne glasačke moći odobri izgradnju. Ostali objekti manjeg značaja će trebati samo većinu glasova od broja stanovnika koji se izjašnjavaju o izgradnji. 

Predloženi sistem raspodjele novca za zajedničku robnu potrošnju podliježe širokom i brzom društvenom dogovoru što doprinosi konstruktivnoj orijentaciji društva. U ovakvom društvenom sistemu stanovništvo po prvi put ima moć da neposredno upravlja zajedničkom potrošnjom. Takva moć će doprinijeti tome da stanovništvo prihvati zajedničku potrošnju kao dio svoje potrošnje. U ovakvom sistemu zajedničko vlasništvo više nije otuđeno ni u jednom segmentu što će doprinijeti da stanovništvo prihvati svoju zajednicu. Treba naglasiti da čovjek voli više ono o čemu zna više, odnosno gdje djeluje više. U takvoj zajednici se može očekivati odgovoran odnos stanovništva prema zajedničkoj imovini.  

Eventualna odstupanja od konstruktivne orijentacije pojedinaca će biti spriječena i neposrednim ocjenama društva. Stanovništvo će neodgovornim pojedincima davati loše dohodovne ocjene što će im umanjiti dohodak i količinu bodova minulog rada. Veća neodgovornost od strane pojedinaca će biti sankcionirana putem arbitražnih komisija i sudova.  

Zajednička robna potrošnja je najracionalniji oblik potrošnje i omogućava najviši stupanj zadovoljenja društvenih potreba pa se može očekivati da će stanovništvo sa vremenom povećavati količinu novca namjenjenu zajedničkoj potrošnji što će doprinositi većem blagostanju društva.  

 
Savezna potrošnja 

Komuna je u pogledu formiranja vlastitih sredstava zajedničke potrošnje u potpunosti suverena. Međutim, komuna po svojoj političkoj pripadnosti predstavlja dio državne zajednice. Odnose sa drugim komunama regulira putem delegata u skupštini šire teritorijalne zajednice. Predstavnici svih komuna na teritoriji države utvrđuju zajedničku potrošnju na državnom nivou u saveznom parlamentu.  

Sredstva za saveznu potrošnju potrebna su za budžet saveza komuna u državi. Novčana sredstva se koriste za potrebe administracije, državne obrane te za izgradnju i održavanje objekata od saveznog interesa. Kada se utvrde potrebna novčana sredstva ona se prikupljaju iz komuna na taj način da podjednako opterete svaku komunu proporcionalno njenom dohotku. Po prometu robe takva novčana sredstva se izdvajaju i upućuju saveznoj administraciji.
 
Raspodjelu novca na saveznom nivou kreira državno rukovodstvo a odobravaju je delegati komuna u saveznom parlamentu. Dakle na saveznom nivou stanovništvo komune nema neposredan utjecaj na formiranje i raspodjelu novčanih sredstava za zajedničku potrošnju. Može se očekivati da će stanovništvo naučeno da neposredno odlučuje o raspodjeli zajedničke potrošnje na nivou komune zahtjevati pravo na odlučivanje i na saveznom nivou. Neposredno odlučivanje stanovništva na saveznom nivou je tehnički lako izvodivo poput odlučivanja na nivou komune, ali zahtjeva kompatibilnost sistema odlučivanja. Drugim riječima ovakav ili sličan sistem bi trebale prihvatiti sve komune u državi.  
 

Natrag na početak