3.1.2.4             Novac


Novac je prometno sredstvo plaćanja robe i usluga. On služi za razmjenu proizvoda rada u tržišnoj privredi. Novac u opticaju formira državni aparat kroz centralnu banku. Svaka država nastoji da izjednači količinu novca u opticaju sa vrijednošću ukupno proizvedene robe. To nije lako ostvariti u tržišnoj privredi jer je ona bazirana na nezavisnim faktorima. Tako da se monetarna politika države puno više prilagođava anarhičnim tržišnim promjenama nego što vodi svjesnu ekonomsku politiku. ***

Državni aparat najveći posjednik akumuliranih novčanih sredstava ali i najveći potrošač. Organi državne vlasti održavaju administraciju, obranu države, državne rezerve, neprofitne djelatnosti, subvencije, osiguranja, itd. Država ostvaruje novčana sredstva poreznom politikom. Ukoliko zbog nestabilnih privrednih tokova, država ne može porezima ostvariti dovoljnu količinu novca tada državni budžet ostvaruje deficit. Država ne može bankrotirati i stoga pokriva manjak novca za potrebe budžeta emisijom novca. Države tako vrlo jednostavno rješavaju ekonomske probleme ali kad vlade počnu štampati novac one se lako naviknu na to i onda je teško stati. Emisija novca povećava masu novca u opticaju bez pokrića u proizvedenoj robi. Tada se u prometu nalazi više novca nego što vrijedi privredna produkcija. Privreda se brani povećanjem cijena proizvoda dok se ne uravno­teži ponuda i potražnja. Proizvod toga je inflacija u kojoj novac gubi vrijednost.  

Država se brani od inflacije restriktivnom monetranom politikom. Takva politika smanjuje količinu novca u opticaju. Tada se može javiti deflacijska napetost koja dovodi do gušenja prometa robe, do recesije i do ekonom­ske krize. U kapitalističkom sistemu država nastoji deflacijsku napetost ukloniti kroz kreditnu politiku. Centralna banka države emitira svjež novac kroz komercijalne banke a zatim visinom kamate uravnotežava ponudu i potražnju novca. Tada kamata postaje instrument ekonomske politike države koja pokušava dati stabilnost tržišnom obliku privređivanja.

Porast proizvodnje robe zahtijeva porast količine novca u opticaju da bi se proizvedena roba mogla kupiti. Kapitalizam nema mehanizam koji to može ostvariti na zadovoljavajući način. Kreditna politika emitira novi novac koji taj problem rješava samo privremeno jer se novac mora vratiti. Problem je još i veći jer u prometu nema dovoljno novca da bi posuđeni novac mogao vratiti sa kamatom. Dužnici nalaze privremeni izlaz u ponovnom zaduživanju kod banaka koje opet ne mogu vratiti. Tako kapitalistički oblik proizvodnje sam sebe guši a rezultat je često bankrot kompanija. Bankari preuzimaju takve kompanije za bagatelu i to je još jedan način kako se enormno bogate. Bankari su se toliko obogatili da su u Americi uz pomoć lukavstva i korumpiranih političara uspjeli osnovati Banku Federalnih rezervi.  

Banka Federalnih rezervi je Američka centralna banka i ona se od 1913 godine nalazi nalazi u privatnom vlasništvu. Njihovi vlasnici također imaju kontrolu nad primarnom emisijom novca. Oni posuđuju emitirani novac državi i drugim korisnicima i zahtijevaju njegov povrat normalno sa kamatom. Vlasnici federalnih rezervi bi po zakonu trebali vratiti emitirani novac i profit državnoj blagajni ali ne postoji dovoljno moćna organizacija koja ima stvarnu moć kontrole poslovanja Federalnih rezervi. Čak i kada bi njihove knjige bile čiste oni još uvijek mogu uz pomoć inventivnog računovodstva proizvoditi novac praktično iz ničega i zadržavati ga za sebe. Tako vlasnici američkih federalnih rezervi eksploatiraju SAD i cijeli svijet. Tako su postali najbogatiji i najmoćniji ljudi svijeta. Ja znam da ovo zvuči nevjerojatno i zato vam predlažem malo pretraživanje preko interneta (google, yahoo, itd) gdje lako možete naći brojne argumentirane članke koji potvrđuju ovo što sam napisao.  

Federalne rezerve su nastale kao rješenje koje bi trebalo osigurati stabilnu ekonomsku politiku zemlje ali to se nije dogodilo jer su interesi njihovih vlasnika drugačiji. U 1929 godini vlasnici federalnih rezervi su proveli vrlo ekspanzivnu monetarnu politiku pomoću povoljnih kredita. Kad se ogroman broj Amerikanaca zadužio oni su naglo preokrenuli monetarnu politiku u restriktivnu. Povukli su novac iz opticaja i tako smanjili promet robe. Ljudi koji su podigli kredite nisu mogli zaraditi dovoljno novca da vrate dugove bankama i došlo je do masivnih bankrota u kojem su bankari preuzeli njihovo vlasništvo. Izlaz iz krize je pronađen u javnim radovima koje su financirale Federalne rezerve. Svježi novac je izvukao SAD iz krize. Tako je Amerika platila izlaz iz krize istim ljudima koji su je i uvukli u krizu. Većinsko vlasništvo te banke je u rukama najbogatijih ljudi svijeta. Na njihovom čelu je porodica Rothschild.  

SAD ne mogu vratiti dug federalnim rezervama. One ga otplaćuju Federalnim rezervama tako što se ponovo zadužuju kod Federalnih rezervi sa novom kamatom. Federalne rezerve proizvode za potrebe vraćanja američkih dugova i za potrebe pokrivanje budžetskog manjaka oko trilion dolara. Pridoda li se tome novac pomoću kojeg su spašavane američke privatne banke u 2008 godini, Federalne Rezerve su znale proizvesti oko dva triliona dolara godišnje. Tako je SAD postao najzaduženija zemlja svijeta. Novac proizveden da pokrije deficit američkog budžeta se štampa praktično iz ničega i donosi ogromne profite vlasnicima banke. Zato su vlasnici federalnih rezervi najbogatiji ljudi svijeta. SAD nemaju veliku inflaciju jer je američki dolar svjetska moneta i zato cijeli svijet podržava snagu američkog dolara. Međutim to nije ništa drugo nego još jedan oblik eksploatacije cijelog svijeta. 

Američke federalne rezerve su glavni dioničar Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Zajedno sa ostalim zemljama Zapadne evrope u kojima porodica Rothschild ima glavni utjecaj na formiranje politike, one imaju većinsku moć donošenja odluka u Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci. Na taj način oni su u stanju nametati ekonomsku politiku cijelom svijetu. Ta politika je uglavnom monetarno restriktivna, pa takve države otežano zarađuju novac i ne mogu vraćati kredite. Te države se sve više zadužuju i sve više moraju slijediti politiku nametnutu od porodice Rothschild. Tako je cijeli svijet sa izuzetkom Rusije i Kine, koje se još uvijek uspješno opiru, postao kolonija porodice Rothschild. Narod nigdje nema utjecaja na formiranje ekonomske politike i to je vjerojatno najveći problem današnje ekonomske politike u svijetu.  

***

Na kraju se može zaključiti da tržišna regulacija količine novca u opticaju ne stvara dovoljno poštenu i stabilnu ekonomsku politiku pa se javlja cikličko kolebanje konjunkture sa nestabilnim cijenama, produktivnošću i zaradama, što je nepovoljno za privredu i društvo. Stabilna ekonomska politika zahtjeva uravnoteženu raspodjelu rada, poznatu kupovnu moć stanovništva i poznate potrebe društva te efikasnu privredu koja takve potrebe zadovoljava. Slobodna tržišna privreda takve uvjete ne može ostvariti. Potpuno uravnoteženu ekonomsku politiku mogla bi voditi samo razvijena planska privreda i zato će ona morati nastupiti u budućnosti. Ona će nužno zahtijevati kreiranje takve monetarne politike koja će osigurati odgovarajuću količinu novca u opticaju i njegovu demokratsku raspodjelu. Monetarna politika u takvom sistemu će se temeljiti na društvenom vlasništvu novca i na njegovom neposrednom demokratskom usmjeravanju.

Novac u komuni

Svakoj privredi bi najviše odgovaralo da se u prometu nalazi upravo onolika količina novca kolika je vrijednost proizvedene robe. U idealnom slučaju u kojem privreda proizvodi upravo ono što društvo treba, takva količina novca u opticaju omogućava potpuni promet proizvedene robe i ekonomsku stabilnost društva.

Potrošači posjeduju veliku masu novca. Ona je znatno veća od vrijednosti tekuće proizvodnje i znatno manja od ukupne vrijednosti svega što društvo posjeduje jer su te vrijednosti nastale obrtanjem istog novca. Dio novca se obrće u svrhu platnog prometa tekuće proizvodnje, a velika količina novca je akumulirana u vlasništvu građana. Taj novac se investira u nove poslove ili se čuva i tako daje ekonomsku sigurnost pojedinaca i društva u cjelini. Veliki problem za ekonomiju leži u tome što se privatno akumulirani novac nekontrolirano plasira u teško predvidivom smjeru što privredi stvara poteškoće planiranja proizvodnje. Potrebno je uvesti više reda u ekonomsku politiku komune kroz proces planiranja proizvodnje.

Komuna ne emitira novac, ali ga može pribaviti otkupom akumuliranog novca u vlasništvu stanovništva pomoću bodova minulog rada. Veća količina bodova minulog rada radnika donosi veći dohodak pa tako posjednik novca može naći svoj interes u prodaji novca za bodove minulog rada. Prodajom novca stanovništvo komune gubi mogućnost rentijerstva sa bankovnom kamatom, ali ostvaruje porast dohotka proporcionalno porastu količine bodova minulog rada.

U novom sistemu društvo u cjelini materijalno osigurava svakog pojedinca, pa individualna akumulacija novca kao oblik sigurnosti više nije neophodna te se može očekivati značajna dobrovoljna prodaja novca za bodove minulog rada. Čovjek više neće morati raditi i štedjeti da bi osigurao svoju budućnost kao što je to slučaj danas. Manja individualna štednja novca će doprinijeti većoj stabilnosti privrednog sistema.

Svaka komuna treba da osnuje svoju javnu banku. Otkupljeni novac se udružuje u javnoj banci komune. Komuna će također udružiti i cjelokupne novčane fondove poduzeća komune u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune. Novac koji pripada privatnim licima i kompanijama ostaje u privatnom vlasništvu i ne udružuje se u javnoj banci komune ali novac prikupljen porezima od privatnih lica i kompanija se također udružuje. 

Tako će komuna akumulirati veliku količinu novčanih sredstava. Ta količina je znatno veća nego što je proizvedena vrijednost u udruženoj javnoj kompaniji komune u periodi obračuna. Novi oblik ekonomske politike će pustiti u promet jednaku količinu novca koliko vrijedi ukupno proizvedena vrijednost robe udružene javne kompanije komune i ukupno prikupljen porez od privatnih kompanija.  

Sada ću pojednostaviti analizu kako bi bio razumljiviji. Ako privatne kompanije ne postoje u komuni onda će ukupna količina novca puštena u cirkulaciju biti identična ukupno proizvedenoj vrijednosti robe u udruženoj javnoj kompaniji komune. To će ljudima dati potpuno jednaku kupovnu moć kolika je proizvedena vrijednost robe. Kompjuterskom tehnologijom se brzo može izračunati vrijednosti kompletne tekuće proizvodnje, oduzeti obrtna sredstva i izdvojiti ista količina novca u cirkulaciju. Povečanje količine proizvedene robe će zahtjevati proporcionalno veću količinu novca u opticaju, čime će se proporcionalno povećati kupovna moć društva. I obratno, smanjenje produktivnosti će reducirati količinu novca u opticaju da bi se reducirala kupovna moć ljudi.

Međutim, kada bi se količina novca u opticaju vezala samo za proizvedenu vrijednost robe tada bi postojala opasnost da se proizvedena roba ne proda na tržištu a da radnici ostvare dohodak kao da je dobit ostvarena. Takva proizvodnja bi stvarala zalihe na skladištu i trošila novac iz fonda novčane rezerve komune dok komuna ne bi bankrotirala. Zato količinu novca u opticaju treba formirati i prema ostvarenoj novčanoj dobiti na tržištu. U tom slučaju stanovništvo komune će formirati svoju kupovnu moć i na temelju plasmana proizvedene robe. Sa tim u vezi količinu novca u prometu treba formirati između vrijednosti ukupno proizvedene vrijednosti robe u komuni i ostvarene dobiti na tržištu u periodi obračuna. Količinu novca namjenjenu prometu robe treba utvrditi javna banke komune tako da ostvari optimalnu ekonomsko monetarnu politiku, i ekonomsku stabilnost komune.

Takvu količinu novca možemo nazvati dohodak komune. Dohodak komune je manji od količine novca koju komuna posjeduje. Višak novčanih sredstava će se koristi kao obrtna i rezervna novčana sredstva komune. Privreda mora vratiti obrtna novčana sredstva u periodi obračuna kako bi se proces proizvodnje mogao obnavljati.

Kada se utvrdi količina novca potrebna za dohodak komune, tada će komuna omogućiti društvu da demokratskim putem odlučuje o raspodjeli tog novca na ukupnu količinu novca za potrebe individualne potrošnje i na ukupnu količinu novca namjenjenu za  zajedničku potrošnju. Novčana sredstva za individualnu potrošnju definiraju ukupnu količinu novca za dohotke svih stanovnika komune isključujući radnike u privatnim kompanijama jer privatne kompanije zadržavaju svoj profit. Novčana sredstva za zajedničku potrošnju podrazumijevaju ukupnu količinu novca namijenjenu zajedničkoj potrošnji svih stanovnika komune.  

Dohodak komune se raspodjuje za individualnu i zajedničku  potrošnju neposrednim iskazom svih stanovnika komune. Stanovnici komune će u stvari raspoređivati bodove minulog rada koje posjeduju za potrebe individualne i zajedniške potrošnje. Na taj način će svaki stanovnik ostvariti moć odlučivanja proporcionalno posjedu bodova minulog rada. Ljudi sa vrijednijim minulim radom će imati veću moć u procesu odlučivanja.

Ukoliko pojedinac želi da se formira veću količinu novaca za individualnu potrošnju (dohotke), a manju količina novca za zajedničku potrošnju (porez), on će u takvom omjeru podijeliti vrijednost svojih bodova minulog rada. Rukovodstvo komune naravno treba prvo definirati minimalan omjer novca namjenjen porezu da bi komuna mogla zadovoljiti minimalne potrebe zajedničke potrošnje. 

Svaki čovjek će svoj iskaz svoje odluke upisivati diretno na internetsku aplikaciju povezanu sa centrom za obradu podataka uprave komune. Sumirane vrijednosti iskaza svih stanovnika komune za potrebe dohodaka i poreza će utvrditi omjer raspodjele ukupnog dohotka komune za potrebe dohodaka i poreza. Tako će društvo neposredno formirati dohodovnu i poreznu politiku komune. 

Ukupna količina novca za individualne dohotke će se raspoređivati stanovništvu komune (radnici u privatnim kompanijama su isključeni) prema zaslugama. Te zasluge će se prvenstveno bazirati na ostvarenoj produktivnosti i na količini bodova minulog rada koji ljudi posjeduju. O tome će biti više riječi u poglavlju Raspodjela dohodaka. 

Društvo treba u raspodjeli dohodaka odrediti i minimalni dohodak pojedinca koji će regulirati raspon u visini dohodaka među ljudima. Tako će se regulirati odnos radnih zasluga, solidarnosti i doho­dovne zaiteresiranosti za rad radnika. Ukoliko bi radnici bili nezainteresirani da obavljaju nepogodan rad i time smanjili produktivnost komune, društvo može neposrednim iskazom smanjiti minimalni dohodak radnika. Tako bi dohodovno stimulirali radnike na veći rad čime bi ostvarili veću produktivnost i veći udio u raspodjeli rezultata rada. Sa druge strane ukoliko se u društvu ostvari veća produktivnost nego što je potrebna tada će društvo povećavati minimalni dohodak i na taj način smanjiti dohodovnu stimulaciju rada.

Sistem predviđa jedinstvenu poreznu stopu zato što je ona obračunski jednostavnija i zato što je tako stanovništvo može utvrditi neposrednim demokratskim izjašnjavanjem. Današnja regulacija progresivnog poreza koja ima zadatak uspostavljanja socijalne ravnoteže će se zamijeniti pomoću dohodovne politike komune o kojoj će biti više riječi kasnije. Štetni oblici potrošnje po zdravlje kao što je to alkohol i duhan mogu se efikasnije smanjiti razotuđenjem društva nego poreznom politikom. 

Iz ukupne mase novca sa zajedničku potrošnju koja u stvari predstavlja porez na dohodak svih stanovnika komune, rukovodstvo komune je dužno prvo izdvojiti novac za saveznu potrošnju. Ta novčana sredstva služe za potrebe potrošnje države. Količinu novčanih sredstava za saveznu potrošnju određuje savezna skupština putem delegata ili poslanika svih komuna. Rukovodstvo komune iz fonda zajedničke potrošnje također izdvaja novac za posebne potrebe udružene javne kompanije komune. Raspodjela novca za te svrhe se u načelu vrši istovjetno kao što se to provodi u velikim korporacijama danas.   

Od ostatka novca za zajedničku potrošnju, stanovnici komune svojom neposrednom voljom izdvajaju novčana sredstva za razvoj privrede udružene javne kompanije komune. Novčana sredstva namjenjena razvoju privrede služe za proširenje reprodukcije privrede, za nabavku novih sredstava za proizvodnju ili čitavih postrojenja koji unapređuju proizvodnju.  

Ovo ponavljam jer je vrlo značajno: Količinu novčanih sredstava namjenjenu razvoju privrede određuje stanovništvo neposrednim izjašnjavanjem u okviru mogućih vrijednosti koje određuje rukovodstvo komune. Svaki stanovnik komune će imati pravo glasa proporcionalno posjedovanoj količini glasačkih bodova minulog rada. Svaki stanovnik komune će prema vlastitoj želji izdvojiti određeni postotak vlastitih glasačkih bodova za potrebe razvoja privrede. Suma iskazanih glasačkih vrijednosti svih stanovnika komune će odrediti količinu novca namjenjenu razvoju profitne privrde komune. Kako je količina novca ograničena, veća količina novca namjenjena razvoju proizvodnje će smanjiti količinu novca namjenjenu zajedničkoj potrošnji i obratno.  

Veća količina novčanih sredstava namjenjenih razvoju privrede će u većoj mjeri angažirati društveni rad u razvoj privrede što bi povećalo kvalitet sredstva za proizvodnju pa tako i produktivnost. Veće ulaganje u razvoj privrede će osigurati veće društvene pogodnosti u budućnosti ali bi se time smanjila novčana sredstva za tekuću potrošnju pa bi se umanjio tekući individualni i društveni standard. Takav sistem će omogućiti svakoj komuni da se razvija oslanjajući se na vlastite snage.  

Novac koji preostane od sredstava namjenjenih zajedničkoj potrošnji služi za zadovoljenje svih zajedničkih materijalnih potreba društva. Novčana sredstva za zajedničku robnu potrošnju se koriste za sve što društvo kao zajednica treba za potrebe vlastitog standarda. Ona se koriste za održavanje postojećih objekata društvenog standarda i za izgradnju novih. Ta potrošnja zahvaća sve potrebe društva od zajedničke prehrane pa do izgradnje cesta, stanova, sportskih i kulturnih objekata. Ona podrazumijeva financiranje robne potrošnje u javnom zdravstvu, obrazovanju, sigurnosti, izgradnju i održavanje infrastrukture, itd.

Novčana sredstva za zajedničku potrošnju se mogu u određenoj mjeri raspoređivati neposrednim odlukama stanovništva, a kasniju parcijalnu raspodjelu mogu vršiti neposredno zainteresirani i udruženi članovi društva, dok krajnju raspodjelu najmanjih segmenata potrošnje treba da vrši nadležno rukovodstvo i da za istu podnosi neposrednu odgovornost društvu. Veća sredstva za zajedničku potrošnju omogućila bi viši zajednički standard na teret ostalih oblika potrošnje.  

Ovdje je najvažnije napomenuti da će demokratska raspodjela zajedničkog novca usmjeravati privredu a to znači da će upravljanje ekonomijom po prvi puta biti neposredno u rukama društva. Na taj način zajednička akumulacija novca omogućava demokratsko formiranje ekonomaske politike komune. Ona će uključiti dohodovnu, poreznu, razvojnu i ostale ekonomske politike. Na taj način politika na najefikasnije slijediti potrebe društva.  

***

Novi sistem glasanja će se bazirati na trajnoj valjanosti glasa glasača sve dok glasač ne promijeni svoj glas. Osim toga novi sistem po prvi puta omogućava stanovništvu komune da glasaju kada god to zažele. Oni će moći mijenjati svoje iskaze i nekoliko puta dnevno ukoliko to nađu za shodno a sistem će takve promjene brzo i precizno obraditi.

Stanovništvo će na temelju vlastitog iskustva uočiti prednosti i mane određenog oblika raspodjele novca pa će vršiti korekcije po svojoj želji tako da svi pojedinci i društvo u cjelini ostvari veće pogodnosti. Na taj način društvo će prihvatiti ekonomsku politiku kao svoju što je jedan od najvažnijih elemenata razotuđenja sistema privređivanja pa tako i društva.

Predloženi sistem će omogućiti stanovništvu komune da u znatnoj mjeri utvrdi zajedničke ekonomske potrebe. Poznate zajedničke ekonomske potrebe definiraju makro potrošnju a sa time naravno određuju i proizvodnju. Tako će stanovništvo komune faktički neposredno demokratskim putem formirati makroekonomsku politiku komune. To će biti uvod za formiranje izrazito stabilne demokratske planske privrede.

 Natrag na početak