1.2 Društvo

Čovjek je po svojoj prirodi slobodna biološka jedinka i istovremeno društveno biće. "Čovjek koji zna" svjestan je da će u većoj mjeri zadovoljiti svoje prirodne potrebe udruživanjem sa drugim čovjekom. Udruživanjem čovjek ostvaruje veću moć u prirodi pa tako i veću mogućnost zadovoljenja prirodnih potreba. Udruživanje ljudi predstavlja zajednicu individuuma sa posebnim i zajedničkim potrebama. 

"Društvo koje zna" je bazirano na jednakim ljudskim pravima. Uspostava jednakih ljudskih prava je jedini uvjet za ostvarenje dobrog društva. Bez jednakih ljudskih prava ne može se formirati dobro društvo. Jednaka ljudska prava znače da sve što je nekome dopušteno u društvenim odnosima mora biti dopušteno svima, i obrnuto, ono što je nekome zabranjeno mora biti zabranjeno svima.  

Čovjek je čovjeku prirodna potreba pa tako i vrijednost. U "društvu koje zna" svaki čovjek ima respekta prema svim članovima društva bez obzira na razlike u stupnju sposobnosti ili moći. U takvom društvu svaki čovjek ima pravo da participira u odlučivanju o pravilima zajedničkog djelovanja. Na taj način, skup svih individualnih potreba formira optimalne zajedničke potrebe društva koje određuju pravila društvenog odnošenja.  

Takva pravila podrazumjevaju prava ali i obaveze pojedinca. Prava utvrđuju čovjekove slobode, dok ih obaveze ih umanjuju jer je čovjek prisiljen da se odnosi prema prirodi i društvu onako kako to odgovara društvu u cjelini. "Društvo koje zna" regulira pravila zajedničkog djelovanja na taj način da u što većoj mjeri smanji individualne nepogodnosti i poveća zajedničke pogodnosti društva. Takva pravila u najvećoj mogućoj mjeri odgovaraju svim članovima društva. 

Društvo ima istovjetne reakcije u odnosu sa prirodom kao i čovjek. "Društvo koje zna" formira potrebe u skladu sa vlastitom prirodom u granicama prirodne moći realizacije i tako zadovoljava svoje potrebe i ostvaruje pogodnosti.  

Može se reći da čovjek tokom svog života prolazi putevima razvoja društva. Dijete nema nikakvo znanje ni sposobnost da zadovolji svoje prirodne potrebe. Roditelji koji znaju živjeti u skladu sa vlastitom prirodom su zadovoljni i kao takvi razvijaju ljubav prema djeci. Oni preuzimaju aktivnu brigu oko zadovoljenja prirodnih dječih potreba. Takav odnos donosi toplinu i radost što je uvjet prosperiteta djeteta pa tako i društva. Osobe koje nisu prikraćene u mladosti kasnije postaju zdravi nosioci društva.  

“Čovjek koji zna” donosi pogodnosti sebi i društvu u cjelini i zato "društvo koje zna" ima interes da svakog člana upozna sa fondom znanja koje posjeduje. "Društvo koje zna" formira objektivno saznanje o zakonitostima kretanja u prirodi i obrazuje mlade članove o pravima, dužnostima i odgovornostima koje podnosi za svoje postojanje u društvu i prirodi. Mladi koji vide aktivne i zadovoljne odrasle članove “društva koje zna” formiraju vjeru u pogodnu budućnost i zato prihvaćaju prava, dužnosti i odgovornost zajednice sa zadovoljstvom. “Društvo koje zna” formira obrazovanje koje slijedi interes učenika i društva jer na taj način čin obrazovanja u svom trajanju zadovoljava potrebe učenika i donosi pogodnosti društvu u cjelini.

Društvo zadovoljava svoje potrebe radom. "Društvo koje zna" zajedničkim dogovorom utvrđuje potrebe a zatim zajedničkim radom zadovoljava potrebe i tako ostvaruje pogodnosti. “U društvu koje zna” svaki radnik ima ravnopravan pristup do svakog radnog mjesta a posao dobija najproduktivniji zainteresirani radnik. Tako društvo  ostvaruje najveću produktivnost pa tako i najveću vrijednost u proizvodnji, dok sloboda u izboru radnog mjesta omogućava radu da postane vrijednost za sebe.  

"Društvo koje zna" raspoređuje rad među radnicima tako da radna mjesta formiraju ujednačene pogodnosti u svom trajanju kao i rezultatima rada. Tako se formira  ujednačeni interes radnika prema obavljanju svih poslova. Takav društveni stav prema radu omogućava pokrivenost svih radnih potreba sa radnicima koji svoj rad obavljaju u skladu sa vlastitim prirodnim potrebama i sposobnostima. 

Samostalni radnik radi samo ukoliko ima neposredni interes, dok ako ga izgubi, tada gubi radnu potrebu i prestaje raditi. U udruženom radu radnik je prisiljen da radi kada je to kolektivna potreba bez obzira da li to njemu odgovara ili ne. Udruženi rad može biti nepogodan i zato u “društvu koje zna” svaki čovjek može ostvariti pravo na rad koji mu donosi manje nepogodnosti. 

Samostalni radnik sam podnosi odgovornost za svoj rad vlastitim radnim ostvarenjima. U udruženom radu jedan neodgovoran radnik može zbog povezanosti radnih procesa nanijeti velike nepogodnosti kolektivu. Stoga "društvo koje zna" formira efikasne principe odgovornosti za neizvršenje radnih obaveza i za sve postupke koji ne odgovaraju društvu. Zato se svaki član takvog društva odnosi odgovorno prema prirodi, društvu, radu i rezultatima rada. Svjestan vlastite odgovornosti, on formira radne potrebe u skladu sa vlastitom prirodom i mogućnosti realizacije. Takva orijentacija je uvijet zadovoljenja potreba i osnova konstruktivne orijentacije društva.  

U “društvu koje zna” proizvodi zajedničkog rada se raspoređuju prema ukupnom doprinosu svakog pojedinca u procesu proizvodnje. Rad koji proizvodi veću vrijednost donosi veće pogodnosti društvu pa zaslužuje i veću nagradu u rezultatu zajedničkog rada. Raspodjela rezultata rada među radnicima se vrši i prema stupnju nepogodnosti nastalih u trajanju rada. Nepogodniji rad zahtjeva veću kompenzaciju u pogodnostima rezultata rada. U raspodjeli proizvedenih dobara trebaju se također uključiti i doprinosi predaka radnika jer je u svakom rezultatu rada sadržana ogromna količina minulog rada.  

"Društvo koje zna" uvjek formira i solidarni elemenat raspodjele kojom se osigurava egzistencija cijelom stanovništvu bez obzira da li su neposredno učestvovali u proizvodnji. Na taj način društvo razvija stav da je čovjek čovjeku vrijednost. Solidarna davanja pružaju proizvode namjenjene individualnoj potrošnji svima koji ih trebaju. Tako se stvara društvena stabilnost i pomaže razvoj novih snaga u društvu koje reproduciraju takvu orijentaciju. 

Društvo koje konstantno uspjeva zadovoljiti svoje potrebe je zadovoljno, moćno i plemenito društvo. Društvo sa plemenitim članovima nužno se međusobno ispomaže i razvija zajedništvo što donosi prosperitet. Ono ima vjeru u vlastite snage i vjeruje da je u stanju ostvariti pogodnosti. Kao posljedica takve vjere javlja se ljubav među članovima društva, ravnoteža društva i harmonija sa prirodom. 

U takvom društvu svaki član pomaže razvoj svakog pojedinca jer time doprinosi i vlastitom razvitku. Davanje je izvor ispoljavanja bivstvene moći koja donosi velike pogodnosti. “Društvo koje zna" osigurava reprodukciju konstruktivne orijentacije i u stanju je da planira vlastiti razvoj i prosperitet. Takvo društvo je zdravo društvo. 

 Natrag na početak